Fri04032020

Last updateTue, 07 Aug 2018 5pm


Što je to što nama točno treba?

sto je to sto nama treba

Koliko smo daleko spremni ići u potrazi za normalnim ljudima koje bismo voljeli imati u životu?
Trebamo li ih tražiti ili je ipak bolje da oni nas nađu?
Možda bi ipak bilo najbolje da se obostrano razvije ljubav na prvi pogled?
Gotovo se svakodnevno susrećem s nemilosrdnim (ženskim i muškim tvrdnjama) kako je u njihovom gradu ponestalo dovoljno dobroga „materijala“ za ljubav.
Jesu li te tvrdnje točne?

I sama sam nekolicinu puta pomislila kako je to istina.
Pitam se postoji li ijedan grad u Hrvatskoj u kojemu se bar nekolicina žena i muškaraca ne žali na (ne)mogućnost odabira?
Ima.
Zapravo, donekle je točno da ima.
M. je nedavno otišla u posjetu u Rijeku našim zajedničkim prijateljicama.
Vratila se puna dojmova.
Da je Rijeka lijepa – to sam i sama znala.
Kao i činjenica kako je potpuno drugačija od Zagreba, bez obzira na također veći priljev ljudi. Mnogo je usporenija i život je opušteniji.
Što je bilo pravo osvježenje za M.
A, što je s djevojkama ili, u našemu slučaju – muškim dijelom?
M. presretno tvrdi kako su ona i prijateljice ne oduševljene, već – „preoduševljene.“
Kaže kako su muškarci tamo sasvim druga vrsta. I kako su to vjerojatno zadnji neizumrli – gentlemani.
U tih nekoliko dana koliko je trajao njen posjet prijateljicama upoznala je mnoštvo muškaraca kojima inicijativa nije nimalo stran pojam. Pristojna inicijativa, dakako.
Tvrdi kako je tamošnji muški rod sretan ukoliko prihvatiš piće od njih.
O čavrljanju da i ne govorim.
Sitnica, rekli bismo. Ali, sitnice su ono što je najbitnije, naposljetku.

Je li doista trava kod susjeda nešto zelenija negoli kod nas?

Svi željni avantura, neka se slobodno upuste u jednu riječku. Možda se višestruko isplati.

Što je s ostalima koji su osuđeni na kopno?
Postoji nekoliko opcija: čekati ljetne mjesece i dolazak mnoštva turista u grad te se nadati kakvim Talijanima, Austrijancima ili, možda čak Francuzima.
Samo ne zaboravite do tad, ako već niste, „izbrusite“ svoj engleski.
Istina je kako neverbalna komunikacija može reći više od riječi, ali često je svejedno nedovoljna.
Ukoliko neodoljivi turist ne govori engleski – otpišite ga.
Ja sam izdržala u više neverbalnom negoli verbalnom razgovoru s jednim zgodnim Poljakom (prije nekoliko godina) samo tridesetak minuta.
Mahanje rukama i ostale svemoguće gestikulacije su prilično umarajući pothvat. Neisplativ.
Pa sam se odlučila držati domaćih ljudi. Domaće je – domaće.
Zasigurno, i svima ostalima je bolje da se drže domaćega.
Iako mislite kako je to katkad teško pronaći. Zapravo, možda i nije.

Samo treba otvoriti oči i prestati biti orijentiran na ono što želimo.
Možda je bolje da se držimo samo onih stvari za koje smo sigurni da ne želimo?

Uostalom, put do nečega dobroga, točnije, naše mudrosti, popločen je, nažalost koječime. U većini slučajeva – onim negativnim.
No, naposljetku se isplati, zar ne?

Upravo iz toga razloga, nakon svih naših predodžbi o tome kako bi naši potencijalni partner ili partnerica trebali izgledati, trebamo prestati maštati.
Ne kažem da je potrebno snižavati kriterije, ali možda je potrebno pogledati izvan nekih, zadanih nam okvira.
Iako mnogi misle kako su već davnih dana pristali na kompromis te počeli željeti samo normalnog partnera, griješe.

Moja prijateljica imala je „nenormalnoga,“ koji ju je od samih početaka veze, zvao jednom tjedno. Ako i toliko.
Odlučila je da joj nedostaje pažnje i ljubavi te iznenađenja... Poput onoga da se On u tri ujutro nađe pred njenim vratima...
Stoga si je našla „normalnoga“ koji ju je zvao svaki dan.
Ujutro, za dobro jutro; pa tokom dana kako bi valjda saznao kako joj taj isti protječe i obavezno prije spavanja kako bi joj poželio laku noć.
Prva tri mjeseca takvo što bilo je ostvarenje sna svake žene.
Nakon tri mjeseca – odlučila je da takvo što više nije „normalno“ te je prekinula vezu.
Nadam se da joj se taj neće naći pred vratima.
Pogotovo ne u tri ujutro, premda za takvo što postoje sve predispozicije.
Tražimo li, s obzirom na sve, doista one „normalne“ partnere?
Koga uopće i trebamo tražiti?
Strance ili domaće?
„Lude“ ili „normalne?“
Potraga za svime navedenim može trajati vječno... Pa bi nekako bilo najbolje da prestanemo imati kojekakva (nad)realna očekivanja.
I čekati jednostavno – „klik“ s nekim, koji će se dogoditi jednom. Prije ili kasnije.
Možda se taj „klik“ nalazi s nekime s kime se krećemo u istome društvu. Možda u Italiji?
Iako, najvjerojatnije se nalazi s ovime prvim. Na sreću. Barem je jezik sporazumijevanja jednak.

Trebali bismo se okaniti svih predrasuda; jer kada je „normalan,“ onda postoji opasnost da je i – dosadan. Kada je „lud“ onda je to ipak previše za podnositi i također nije najnormalnije.
A, što nama točno treba?
Što je to točno što je normalno, a što je to ludo? Sasvim sigurno, za svakoga čovjeka nešto sasvim drugo...
Smatrate kako ste se previše toga odrekli (što se tiče očekivanja) i kako nema šanse da se još
pokojeg „sasvim racionalnog“ kriterija odreknete?

„Klik“ između dvoje ljudi zapravo je bit svega. Nemjerljiv s toliko željenim plavim očima, manekenskim tjelesnim mjerama ili muškarcem u odličnom odijelu. Čak je i nemjerljiv s doručkom u krevet. Isto kao i s njegovim pamćenjem svih važnih datuma.

Trebali bismo taj „klik“ pronaći u ovome životu, baš takvomu kakav jest i ne mariti za kojekakve podjele.
Sve je u „kliku.“ I jedino je njega moguće istinski osjetiti.

By Ela Vujanović

Zdrava Prehrana

Kulinarski savjeti

savjeti zdravlje

Frizure

Brzi i korisni savjeti

Recepti

Moda

Moda
Modni trendovi

Ljepota

Prirodna kozmetika
Prirodna kozmetika

Dijeta

dijeta
Dijetalni recepti

Seks & Odnosi

sex i odnosi
Savijeti i iskustva

Recepti

recepti
Moja online kuharica