Velika, veća, najveća

iscekivanje_ljubavi

„Na prvi pogled čini ti se sve će biti kao i obično, a ja na prvi pogled znam izabrala sam odlično.“ – tako je sve donedavno pjevala Severina, a mi smo nastavile pjevati...

Velika. Veća. Najveća. Pomoću te tri riječi moguće je opisati dvije pojave koje su u ljudskim životima česte. Rekla bih čak i – prečeste. Riječ je o iščekivanjima i očekivanjima. Naši životi su prožeti njima. Uzmimo samo za primjer čekanje tramvaja pa sve do čekanja da se on javi...

Iščekujemo tramvaj. Nadamo se kako će što prije doći te smo uvjereni u činjenicu kako će se on vrlo skoro zbilja pojaviti pred nama. Zatim sva ta iščekivanja prelaze u očekivanja. Dugo, željno i nestrpljivo ga čekamo... Ali, opet – ništa. Kada bih uzela primjer, recimo, koji bi se temeljio na ljudskom ponašanju, bilo vjerodostojnije. Naime, veoma često čekamo njegov prvi poziv, to čekanje moguće jest usporediti s tramvajem kojega očekujemo kada se nekud žurimo. Šanse su pola-pola. Baš kao i njegov poziv, tramvaj može doći, ali i ne mora. (Dobro je imati na umu kako će ipak, naposljetku, doći sljedeći tramvaj, ali... prvotno razočarenje teško ćemo maknuti s lica.)

Nešto se treba dogoditi. Vrlo često se to ne dogodi. Kako se nositi s time? Ono što se događa u našoj okolini upravo jesu to – beskrajna međusobna stapanja naših iščekivanja i očekivanja. Ponekad mi se čini kako bi život bio jednostavniji bez ta dva, rekla bih, nužna zla. Je li riječ „čekanje“ postala nepisana, neiskorjenjiva sastavnica naših života? Nije da nisam strpljiva. Iskreno vjerujem kako je strpljivost životna vrlina... Ali, kada – treba prestati sa strpljivošću? Slatka iščekivanja i očekivanja koja jednima prouzrokuju divan osjećaj „leptirića“ u trbuhu, drugima prouzrokuju (nakon nešto duljega vremena) grčeve kakve žene imaju tijekom PMS-a. Ja sam u ovoj drugoj skupini. Pričaju o divnom osjećaju koji se prožima tijelom kada se dobije nešto što se dugo čeka. Materijalno ili nematerijalno. Svejedno. Kakvi mazohisti! Kada je nešto dobro – moramo li doista čekati vječno na to? Dobar stan, automobil, posao, muškarac, žena,... Očito da moramo. Posebice na zadnje dvoje. Ali, ja smatram kako iščekivanja i o
čekivanja znaju biti ubojica emocija, samopouzdanja i svega ostaloga što bi u ljudskim očima trebalo biti i trajati.

Kako se othrvati tomu? Nikako. Posebice ako je riječ o ljubavnim doživljajima. Kako u zaljubljenosti biti staložen? I ne iščekivati njegov poziv, a kamoli očekivati daljnji razvoj događaja... Valjda su iščekivanja i očekivanja, kada je riječ o ljubavi jednostavno neopoziva emocionalna zapovijed kojoj se nemoguće othrvati. (I, hvala svim svecima što je tako samo s gospođicom Ljubavi, jer da je tako i s tramvajima, ne znam kako bih preživjela. ) Kada je riječ o ljubavi, nikakva autosugestija neće pomoći u tome da nas vrati na „pravi put.“ Ona su poput kakvih kožnih bolesti. (Uzmimo sad u obzir i moju profesionalnu deformaciju. ) A, svi jako dobro znamo da je liječenje kožnih bolesti često mukotrpno i dugotrajno. Kroz ono što prolazimo tijekom toga neću niti spominjati jer imamo osjećaj kako će uz nas biti cijelu vječnost. Tako je i s posljedicama iščekivanja i očekivanja. Ali, svejedno, ovdje nam nikakva kremica neće pomoći... Samo vrijeme.

Što onda? Iščekivati i očekivati u ljubavi ili ne? Svaka čast ljudima koji uspiju primiriti vražićka u sebi i smiriti sami sebe. Neću. Neću iščekivati. Neću očekivati. Ako to dovoljno puta ponovim, možda tako i bude. Probajte.

Системы утепления фасадов