Božićno

bozicno

Balkansko. Kada je riječ o Božiću i Novoj Godini, moj pogled na dva navedena, meni jako draga dana baš je – balkanski. Sve mi se priče o tome kako je u vrijeme blagdana najbitnija ljubav, je l', baš sviđaju.
Al'... Badnjak. Badnjak označuje jednu stvar: tradicionalni odlazak na piće i Polnoćku (čitaj: drugo piće).
Božić mi, ipak, pobuđuje nekakve druge misli... Rekli bi kako pomislim na hranu. Ali, ne. Vesta s likom soba. Suludo, znam. Čak nitko oko mene niti ne nosi takve veste. (A, niti ja, pobogu!)

Ali, uvijek me Božić asocira na takve stvarčice... Malčice sulude. I prigodne filmove koji se prikazuju na TV-u iz godine u godinu, ali koje, bez obzira na to što znam svaki titl napamet, uvijek gledam s istim žarom.
Zvučim divno. Patetično. Blagdanski. Možda malo balkanski. Ali, ništa zato. Tako to ide na Balkanu. Prvo hrana i stvari koje su sve samo ne bitne, zatim ostatak koji podrazumijeva poimanje ljubavi i ostalih osjećaja koji su u današnjem svijetu, nažalost u manjini. Licemjer sam i tješim se time što praktički cijele godine, ako ništa drugo, pišem o ljubavi, pa su blagdani jedino vrijeme kad malo skrenem pozornost s te vječite duševne hrane. I okrenem se nešto drugačijoj vrsti hrane. Onoj od koje se udebljam 5 kg.

Nova Godina. Nju mi je nekako najslađe iščekivati. Milina. Možda je to zato što mjesec dana (pa i više) počnem planirati što ću nositi u novogodišnjoj noći. Mantra mi je rečenica koja govori kako zlu ne treba. Zlu to doista ne treba (čak niti mjesec dana unaprijed). A, bogme ne treba niti meni. Barem ne mjesec dana ranije. Od svih mogućih novogodišnjih dočeka, svaki mi je jednako drag. Počevši od najranije dobi čijih se dočeka sjećam jedino po pričama. Ali, jedno je sigurno - nikada nisam doček Nove Godine provela doma. Roditelji su me „vukli“ svuda sa sobom. Sudeći po svemu tome – mislim kako kućni „party“ za mene nije ama baš nikako. Možda da sam u dvoje, možda bih onda Novu Godinu provela u kućnom izdanju... Ili... ipak ne. Što me podsjeća na Novu Godinu? Piće. Puno pića. Hrana. Puno hrane. Koja se, doduše, baš i ne uzima puno. Više se naginje ovome prvom i drugom. Od ovog trećeg nam je valjda zlo, jer smo tokom cijelog tjedna nemilosrdno jeli sve što nam je došlo pod ruku, premda zlo postaje vrlo skoro i od ovoga prvoga. I drugog.

I – ono najvažnije – odbrojavanje prije ponoći. Prijateljica i ja imamo dugogodišnji dogovor. Koji glasi otprilike ovako: „Da mi nisi TI PRVA čestitala u ponoć!“ Suludo. Tako je već godinama. Prvi nam uvijek treba čestitati prijatelj, točnije, bilo koja osoba suprotnog spola. Praznovjerne smo. Užas živi. Tako zna proći i desetak minuta, a da si ne čestitamo Novu Godinu. Počela sam vjerovati kako bismo mogle prekinuti tradiciju jer očito nam to baš i ne uspijeva. Je l', to sa čestitanjem. Da uspijeva, sigurno ne bih imala kolumnu i inspiraciju koju čine moje prijateljice (a, i prijatelji), a koja kolumnu drži živom.

Svima koji me čitaju (a, i onima koji me ne čitaju), želim od srca sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu Novu Godinu! (Moj savjet: ovoga puta ne slijedite moj primjer i prikupite adrese najdražih i obradujte ih čestitkom. Papirnatom. Učinite da nekome bude toplo oko srca.)

Jedna prigodna:

Системы утепления фасадов