(Ne)prijateljski savjeti

prijateljski savjeti

Vožnja u vlaku (ona svakodnevna) može nas „natjerati“ na sudjelovanje u mnogim ljudskim pričama. Provlači se mnogo pitanja: od onih egzistencijalnih pa sve do onih ženskom rodu (meni) zanimljivih – ljubavnih.
Prvu priču slušala sam u ponedjeljak ujutro.
Drugu sam, pak, priču slušala u srijedu poslijepodne.

Glavni akteri priča koje sam imala prilike poslušati je nekolicina djevojaka u kasnim dvadesetim godinama (po mojoj slobodnoj procjeni).

I sve su trebale savjete onih drugih. Tipičan razgovor, rekli bismo.
Osluškujući njihove razgovore upitala sam samu sebe koliko je samo meni i ljudima u mojoj okolini bio potreban razgovor i, naposljetku, savjet.
Obično, obraćamo se prijateljima u nadi da će nas saslušati ili, pak, dati nam pokoji koristan savjet koji, u većini slučajeva ipak (ne)ćemo usvojiti, al' eto, neka se nađe...

Zašto uopće i tražimo savjete drugih za koje smo gotovo pa sigurni da ih nećemo poslušati?
Jesu li ljudi toliko egocentrična bića kojima je više od svega potrebna natprosječna doza suosjećajnosti ljudi u našoj okolici?
Ili je to samo dokaz ljudske potrebe za ničim drugim doli bliskošću?
Kako god, time potvrđujemo jedno od mnogih životnih imperativa – ovisimo jedni o drugima.

Djevojke iz obje priče proživljavale su jedno od loših životnih iskustava.

Govoreći iz osobnog iskustva, vrlo često znala sam se naći, primjerice, u ljubavnoj (ne)prilici, kada mi je očajnički trebalo mišljenje, ili pak, savjet druge osobe.
Problem je obično nastajao kada su se njihovi dobronamjerni savjeti kosili s mojim osjećajima i stavovima, premda ih, realno, u tim trenucima, nije bilo loše usvojiti.
No, uvijek u nama postoji onaj crvić sumnje ili straha, zbog kojih odbijamo naizgled „dobre“ savjete i idemo svojim „lošim“ putem.
I to svjesno.
I koliko sam se samo puta znala posvađati s prijateljicama upravo „zahvaljujući“ takvim situacijama.
Došla bih im očajna, tražila bih savjet i nakon nekoliko sati mukotrpnog seciranja, primjerice, trupla moje nedavno preminule veze, nastavila bih po svome.
A, to je – očajavala zbog preranog kraja moje veze.

No, možda moja tvrdoglavost ipak nije bezrazložna.
(Da, bez obzira na to što u ovome djelu priče sasvim sigurno već preokrećete očima.)

Mnoštvo ljudi, bez obzira na činjenicu o postojanju pravoga prijateljstva koje odolijeva svemu i svačemu, s vremena na vrijeme izgubi zdrav razum zajedno s unesrećenim.
I, premda shvaćamo kako su psihoanalize naših prijatelja davnih dana izgubile smisao (baš  kao i poput Njega), njihovi su živci odavno potrošeni, a čini se kako je i njihovo suosjećanje dalo svoj danak...
Ne ide sve u korist naših prijatelja.
Nešto ide i u korist nas samih. Napaćenih (Krivac je, On, dakako.)

Uzme li se u obzir činjenica kako je zaljubljenost jednostavno spoj – raznoraznih hormona, već je lakše.
A, i još je jedna činjenica bitna – prijatelji govore, odnosno daju savjete iz svog vlastitog iskustva.
Koliko god se ta činjenica smiješnom činila, istinita je.
Oni, iako su upućeni gotovo u svaki naš korak ipak nisu okusili naš život i iskustva kroz koja smo prošli.
Njihovi se savjeti prvenstveno odnose na njih same.

Lako je objektivno sagledati „situaciju“ kada tu istu trenutno ne proživljavamo.

Bez obzira na dobronamjernost ljudi oko nas, činjenica je da i u ovome slučaju – ljudi ostaju, naposljetku, samo ljudi.
Većina ljudi čvrsto zagovara kako treba učiti upravo na tuđim greškama.

Ali, ipak, ta ista većina na kraju nauči upravo – na svojima.

Počinjem vjerovati kako je posrijedi neki genetski poremećaj u čovjeku.
Možda nas upravo i to čini onakvima kakvi jesmo – nesavršeni.
Emotivni siledžija, mali ili veliki, u ljudima nikada ne miruje.
I, svi ćemo nastaviti trčati svojim prijateljima kada ne možemo biti dovoljno objektivni, po pokoji savjet, u nadi da će sva tuga, čemer i jad zahvaljujući njihovim savjetima iščeznuti.
(Ništa zato, upravo zbog toga možemo biti dovoljno tvrdoglavi, što je dokaz da, u svemiru, ipak postoji neki balans)

A, zatim ćemo otići doma i sasvim sigurno, kada On nazove, javit ćemo se.

Takva će se priča odvijati sve dok se nešto u nama, nakon trećega, ili, pak, nakon milijuntog puta ne probudi i kaže: „Dosta!“
Ali, tomu služe prijatelji!
Prijateljstvo doista odolijeva svemu ili svačemu...
(Ako ne vjerujete, pitajte T. ili, možda K.)
I, zato, griješite!
No, svoje greške (barem pokušajte) ne ponavljajte!

I za kraj jedan prigodni:

„Život će vam dati ono iskustvo koje je najkorisnije za evoluciju vaše svijesti. Kako ćete znati da vam je upravo to iskustvo potrebno? Budući da ga imate u tom trenutku, sigurno vam je potrebno.“
- E. Tolle

Na kraju ćemo ipak naučiti... Onim lakšim, ili onim, pak, težim putem, ali hoćemo. Svi nauče.
Zvuči dovoljno dobro, zar ne?

Системы утепления фасадов