„Mi“u„Ja“

mi u ja

Zaista, mi smo jedna izuzetno sebična generacija nenaviknuta na dijeljenje svoje svakodnevice i sitnica koje nam uljepšavaju dan. Već izvjesno vrijeme suočena sam s mnoštvom činjenica koje potkrjepljuju netom napisanu tvrdnju. Odlučila sam razmisliti o tome jesmo li ili nismo generacija sebičnih.

Provodeći hladnu listopadsku subotu „vezana“ za računalo, sa S. sam izmijenila nekolicinu „mudrih“ zaključaka. Skačući s teme na temu, došli smo i do glavne rasprave do koje redovito dolazi kada se razgovor vodi između dvije osobe suprotnoga spola. (Premda, ruku na srce, od naših razgovora, u većini slučajeva, jedino što mogu očekivati jest – temperamentnost.)

Pa, ipak, tvrdnju da su svi muškarci isti i da su sve žene iste smo srčano, odmah potkopali. Valjda su naša iskustva bila ipak, naposljetku, možda malčice bolja nego što si to usudimo priznati. A, možda jednostavno gledamo na muško-ženske odnose sa ružičastim naočalama na nosu. (Ako bi On sad ijednu tvrdnju potkopao, to bi bila zasigurno ova o boji naočala. Izaberi si boju koju god želiš, S. )

Jesu li sve žene i svi muškarci, naposljetku, doista – jednaki? Počinjem to pitanje shvaćati kao retoričko; ono na koje, zapravo, ne očekujem odgovor, jer nikakav „normalan“ odgovor nije niti moguće dobiti.)

Je li „proizvod“ našega generaliziranja upravo – sebičnost? Jesmo li, u nedostatku naše vlastite hrabrosti ili, usudila bih se reći inteligencije, jednostavnije – svaliti krivnju na onoga drugoga ili, pak, okrenuti se sami sebi i postati sami sebi „centar svijeta?“

I žene i muškarci žale se kako ne mogu u životu naići na prave „stvari.“ (Pritom, riječ „stvari“ doista zaslužuje navodnike, jer, ono što ljudi istinski traže naposljetku nisu – materijalne  stvari. Naglasak: naposljetku. Dotada, sasvim sigurno, zadovoljit ćemo se pokojom haljinom ili „gadgetom.“ ) Ovih dana razmišljam kako problem leži u tim istim ljudima (moguće je da sam i ja jedna od njih).

Činjenica je kako je ljudska vrsta postala sebična i podređena isključivo sebi samima pa se postavlja pitanje kako u svoju precijenjenu svakodnevicu uključiti još jednu osobu koja ima sav potencijal da zauzme jedno od najvažnijih mjesta u našemu životu? Kako nama dragoj osobi bez bojazni i nesebično otvoriti vrata svojega srca (a, i stana)?

Naime, sada će se sasvim sigurno naći nekolicina ljudi koja tvrdi da, ukoliko ne volimo sebe niti drugi ljudi nas ne mogu voljeti. Djelom, takva činjenica možda i jest istinita.

Životni cilj svima nama jest zasigurno: biti sretan. A, biti sretni možemo biti jedino ukoliko zadovoljimo sve SVOJE potrebe i ispunimo sve SVOJE ciljeve. Tražili smo recept za sreću? Upravo smo ga pronašli, očito. (Ugodi sebi. Prvo sebi, pa... sebi. I, još malo sebi. Pa, ukoliko što ostane za drugoga...) Samo što u većini dućana te potrebne sastojke – nećemo pronaći.

Ograđeni smo parolama koje nalažu kako sami sebi budimo na prvome mjestu, ponašajmo se onako kako mi to želimo (budimo svoji), volimo sebe (jer, nitko nas drugi neće na takav bezuvjetni način voljeti). Ja, ja, ja i samo ja. Jer ukoliko ne budem JA sretan / sretna, kako ću moći biti sretan / sretna zbog ljudi koje volim? (Ukoliko si postavljate to pitanje – sasvim sigurno, ne volite najiskrenije.)

S takvim razmišljanjem, pogađate, nećemo daleko stići, jer su nam u životu najvažnije stvari koje donose dobro nama samima. Primjerice, vlastita karijera nam je iznad ljubavi. Prisjećam se jednoga citata (jedne pametne glavice kojoj sam zaboravila ime ) koji kaže kako se naša karijera nikada neće ujutro probuditi i reći kako nas više ne voli. Što ne možemo reći za muškarca (ili, pak, ženu) sa stopostotnom sigurnošću.

Život je, ruku na srce, nepredvidiv. No, što kada se probudimo jedno jutro sami i shvatimo kako više ne volimo svoju karijeru? (A, ponavljam, probudimo se sami.) O tome nam ništa nisu rekli... Smjelo zaključujem kako se ipak, u tome trenutku, nije dobro probuditi sam. (No, naravno, to ne smije biti izlika da se budimo sa bilo kime.)

A, onda je stigla po(r)uka. Po(r)uke stižu već jako dugo. Pouke. Poruke. Dva pojma s – u mome slučaju, jednakim značenjem. (Zapravo, nemaju nikakvo značenje ili sačuvajbože vrijednost. Ali, zaljubljenost jest spoj milijun hormona i nemoguće je biti „normalan.“)

I shvaćam, kako je biti sebi na prvome mjestu – najvažnije. Koliko god sebično bilo. Ljudi su u životima svima nas – nestalni. Danas jesu, sutra nisu. (To je okrutna činjenica, ali tako je – kako je i tu nije moguće ništa učiniti.)

Ja sam zaključila kako više volim svoju karijeru od raznoraznih srcobolja pa tako idem dalje, u nove pobjede. (One radne, dakako. ) Pa makar to značilo kako će još neko vrijeme umjesto „Mi“ biti samo „Ja.“ 'Ajde, barem netko.  

P.S. Je li moguće da sam, naposljetku, nakon toliko dugo godina maknula ružičaste naočale s očiju? Ili je ovakvo (trenutno) stanje mojih misli produkt isključivo moje potencijalne buduće srcobolje?

by Ela Vujanić

Системы утепления фасадов