Podizanje kapaka

podizanje kapaka

Ana je počela raditi. Nakon dugo vremena slučajno joj je upalilo i našla je posao u jednoj vrlo poznatoj kozmetičkoj tvrtki i to kao prodavačica u parfumeriji. Posao kao stvoren za Anu koja jednostavno obožava sve vezano uz kozmetiku, parfeme, šminku i slično. Na žalost, ništa si od tog baš nije mogla priuštiti, no ta je sitnica nije sprečavala da u tome i uživa. Ana nije bila materijalist i to što nešto nema nikad je nije diralo. Bila je blagoslovljena onom rijetkom vrlinu da voli život kakav joj dolazi i da se veseli i najmanjim stvarima. To je išlo uz njezin opis jednostavne osobe koja se nije baš previše zamarala lošim stvarima u svom životu i onu frazu: „Uvijek gledaj stvari pozitivno“ je zaista i živjela spontano i bez razmišljanja.

Što se ne bi moglo reći za mene, njezinu sestru, koja sam brinula o svemu i svačemu i za sebe i za nju. Slala sam njezin CV na sve strane već godinu i pol, po 20 tjedno, bez gotovo ikakvog uspjeha. Jer iako je Ana imala i solidnu srednju školu (medicinsku), i stvarno dobro znanje i engleskog, i njemačkog i španjolskog jer je živjela 10 godina vani i radno iskustvo u tim zemljama…u našoj lijepoj domovini velikih mogućnosti sve je to bila jedna bijedna, velika nula.

Tako da nas je iznenadna vijest da je Ana dobila posao začudila i cijela naša obitelj bila je u stanju ushićenja. Skoro kao da smo dobili na lotu, no dobro, ne baš toliko, ali blizu. Za divno čudo žena na razgovoru bila je ljubazna (ne moš' vjerovati), nisu je tretirali kao idiota jer dolazi na razgovor za posao, nije bilo čudnih pitanja kao: „Što vas šef misli o vama? Je li vam dijete važnije od posla? Hoćete li imati još djece? Što bi vaši prijatelji rekli o vama?…“. Pravi odgovori na ova pitanja su naravno: „Najveći cilj u životu mi je raditi upravo u vašoj firmi, nemam privatni život, na žalost imam dijete ali me ono uopće ne zanima i svoj ću život predati ovoj kompaniji“. Kao da si na nekom grupnom treningu za vješto i bezočno laganje. Nakon tih razgovora pitaš se zar danas nitko ne zna normalno komunicirati, iskrenost otišla u zrak i hajmo svi zajedno glumatati kao u nekom igrokazu.

Eto, tako je Ana počela raditi i odlučila sam posjetiti svoju sestricu na novom radnom mjestu.
Ušla sam unutra. Sve je lijepo mirisalo, kako već u parfumerijama uvijek i miriše, kao da si ušao u neku novu dimenziju gdje je sve lijepo i u kojoj su svi, pa i ti, lijepi. Prodavačice sve lijepo našminkane, dotjerane i uslužne. Ana mi je prišla, kao riba u vodi, već potpuno uklopljena u ovo „šminkersko“ okruženje i nadobudno mi rekla: „Hoćeš da te cure našminkaju?. Došle su neke poznate vizažistice pa neka ti malo pokažu kako se šminka.“ Ja se volim namazati, no nisam baš neki ludi fan za kozmetikom i novitetima. Imam svoj način šminkanja koji furam već godinama i nije mi jasno kako se stalno pojavljuju kao neki noviteti kad to meni uvijek izgleda isto. No, kako sam imala višak vremena, a i ponukana znatiželjom da vidim kako će me uljepšati odlučila sam probati. Možda ispadnem super vamp i zgodna…Ha, ha…

Došli smo do jedne razvikane ženske koja je uz to i predavač u školi šminkanja. „Molim te, hoćeš probati moju sestru našminkati?“, pitala ju je Ana ljubazno i s malim strahopoštovanjem. Ipak je cura poznati vizažist. Cura je bila visoka, pomodno obučena, relativni kliše u oblačenju koji ja volim nazvati ziheraški, a značio je barem 3 od 5 must have komada odjeća objavljenih za ovu sezonu. Naravno, svaka djevojka koja drži do sebe mora imati barem nešto od toga. No, kad se sve zbroji i oduzme, zgodna cura. Prišla mi je s vrlo mudrim izrazom lica, pogledala me u oči i najozbiljnijim glasom stručnjaka rekla: „Ovo je spušteni kapak, tu se ništa ne da učiniti“. Mi smo se u čudu svi pogledali, Ana, ja i još jedna druga cura koja isto šminka ali nije kao takav ekspert kao ova.
 „Ovdje sjenilo nema nikakvog smisla. Samo će se preslikavati. Možda samo boja breskve“. Pa do sada nisam ni mislila da sam takav izgubljen slučaj, pomislih. Cura mi podigne malo oko i kaže ful ozbiljno: „Zbog čega ne odete do Glumičića? On vam taj zahvat podizanja kapaka može obaviti u roku pola sata. To vam je danas zaista rutina“. Ja je pogledam i kažem: „Pa ja sam zadovoljna sa svojim okom“. Ali ne da se ona. Podigne mi rukom kapak i kaže: „Evo, to je već sasvim druga priča. To će vam otvoriti oči. Pa barem si stavite umjetne trepavice“. Ženska me pretvorila ne samo u kandidata za plastičnjak, nego i u Merlinku, i to u jednom potezu. I sad, ja već na vrh jezika da joj u šali odbrusim kao: „Eto, čovjek dođe sestri u posjet i završi kod Glumičića. A kad već operiram oči mogla bih malo srediti i nos, a i cice su mi premale, a kad sam već na cicama mogla bih i malo probati liposukciju“, ali suzdržala sam se i otišla.

Sestra me kao tješila i bilo joj je neugodno, a ja sam joj rekla: „Šta ti je, pa meni je to zabavno. Ne može meni tako nešto uvrijediti ili zabrinuti. Bilo bi tužno da može“. I da, bila sam zadovoljna što sam ostala otporna na utjecaje i presing raznih medija koji nameću neke nove vrijednosti ljudima. Dalo bi se sad lamentirati o tom pritisku ka nekoj lažnoj fizičkoj savršenosti, nesigurnost koja se rađa iz svega toga, nedovoljnoj snazi da prihvatiš sebe kakav jesi. No, i to bi opet bio određeni kliše. Bila sam jako zadovoljna što sam na takve stvari otporna. Na žalost, na cipele i torbe nisam…. Ali ne možeš se svemu othrvati, šta da radim. Nisam ni ja savršena. No, dobro…i na čokoladu.

Napisala: Maja Orčić

Системы утепления фасадов